O Podbablju

Naselja, župni uredi i njihova povijest

Broj stanovnika

Površina (km2)

Naselja u Općini Podbablje

Župni uredi

ŽUPA SV. LUKE EV. PODBABLJE

Adresa: Trg dr. Franje Tuđmana 2, Drum; 21 262 Kamenmost

Naselja u sastavu župe: Drum, Grubine, Hršćevani, Kamenmost, Podbablje Gornje.

Zaštitnik župe: Sv. Luka (18.listopada)

Svećenici: Fra Nedjeljko Čarapić, župnik

Kontakt: 098/526-219 ili 021/848-475

 

O ŽUPI PODBABLJE: 

Župa se prostire u istoimenoj općini Splitsko-dalmatinske županije na južnoj strani Imotskog polja.

Ime je dobila po brdu Babi koje se izdiže iznad središnjeg dijela župe. Kao i u drugim župama Imotske krajine, i tu su vidljivi tragovi života iz ilirskih vremena, o čemu svjedoče brojne gradine i gomile. Ostaci rimske naseljenosti vidljivi su na Kamenmostu.

Kršćanstvo se na tom području raširili već u prvim stoljećima, o čemu govore ostaci starokršćanske bazilike na Dikovači u susjednim Zmijavcima, koji su do 1988. godine pripadali župi Podbablje. Za vrijeme turske vladavine župu su pastorizirali franjevci iz svog obitavališta na izvoru rijeke Vrljike te iz samostana na Prološkom blatu, a 1562. godine dokumentirano je franjevačko prebivalište na Kamenmostu. Nakon oslobođenja od Turaka 1717. god. velika župa Podbablje, koja je obuhvaćala Runoviće, Poljica i Zmijavce, podijeljena je na više župa: 1747. godine od Podbablja se odvajaju Poljica s Krivodolom, 1748. godine Runovići ( s dijelom Zmijavaca), postaju samostalna župa, a 1988. god. dio podbabske župe pripaja se župi Zmijavci.

Župi Podbablje pripadaju sela: Gornje Podbablje, Drum (Donje Podbablje), Grubine, Kamenmost i Hršćevani.

Župne matice od 1736. god. sačuvane su u PAZ (R. k. 813-816, V. k. 817-818, M. k. 819-821, VM. k. 822, A. k. 823.), a ostale matice do 1949. god. oduzete za komunističke vlasti i nalaze se u Matičnom uredu u Imotskome.
Župna crkva sv. Luke nalazi se pored glavne ceste na Kamenmostu.

Tu je postojala crkva i prije dolaska Turaka. Spominje se u dukumentima 1562. god. Crkva je više puta popravljana. O tome svjedoči dokument sultana Murata IV. iz 1624. god. i natpis iz 1705. god. uklesan iznad glavnih vrata crkve. Na crkvi su vidljive i danas dvije faze gradnje. Donji dio građen je od razbijenih stećaka, a gornji klesanim kamenom. Današnji je oblik crkva dobila 1772. god. i najstarija je župna crkva u Imotskoj krajini. Iznad glavnih vrata je 6-latična rozeta, a nad pročeljem zvonik na preslicu s dva zvona, temeljito obnovljen 1992. godine. Crkva je presvođena, a bila je pokrivena kamenim pločama o čemu svjedoči zapis župnika fra Ivana Tonkovića 1891. godine. Imala je tri oltara od kojih su sačuvani kipovi: Uznesenja Marijina, sv. Luke i sv. Ante. Crkva je obnavljana više puta: 1907., 1911., 1929., 1966., 1971. godine. Oko crkve je groblje u kojem je podignut oltar za službu Božju, na kojem se slavi sveta misa na blagdan sv. Luke, ali i obredi Velikog tjedna. God. 1999. uređen je okoliš crkve i sagrađena mrtvačnica.
Pod nadzorom Konzervatorskog zavoda iz Splita g. 2005. počela je temeljita sanacija crkve.

Crkva sv. Ante nalazi se u Drumu pored župne kuće. Budući da je župna crkva sv. Luke postala premalena za potrebe vjernika, počelo se već krajem 19. st. ozbiljnije razmišljati o gradnji nove crkve, ali se od gradnje privremeno odustalo zbog razdora u župi.

Gradnja je konačno započela 1927. god. i do 1941. god. došlo se do krova. Crkva je završena 1977. godine. To je trobrodna neoromanička građevina s lijepim zvonikom sa završnom piramidom nad pročeljem crkve. U svetištu crkve je veliki križ i tabernakul sa srebrenim vratima. U lađama su kipovi Gospe i sv. Ante. Crkva je obnovljena 1998. godine, kada je sagrađen pjevački kor.

Crkva sv. Mihovila arhanđela u Gornjem Podbablju sagrađena je 1941. godine, a u poratno vrijeme je služila kao vjeronaučna dvorana. God.1993. temeljito je obnovljena i proširena.

Crkva sv. Marka evanđelista sagrađena je 1993. godine za župnika fra Dinka Bošnjaka. Nabavljen je i lijepi drveni kip sv. Marka, a uz crkvu je podignuto i novo groblje u kojem je uređena i Spomen kapelica za žrtve domovinskog rata.

Crkva Kraljice Hrvata u Grubinama, prema nacrtu ing. Ive Madunića, sagrađena je 1995. godine za župnika fra Dinka Bošnjaka, posredstvom fra Nediljka Šabića, dobročinstvom Amalie Bartl i župljana. Ispod crkve je vjeronaučna dvorana. Okoliš crkve uređen je u razdoblju 1999.-2002. godine.

U župi ima više usputnih kapelica: Blažene Djevice Marije u Vukovića, sv. Ante u Jonjića, sv. Marka u Gornjem Podbablju, Srca Isusova u Hršćevanima, sv. Marka u Šušnjarima, sv. Ante kod crkve u Drumu, Blažene Djevice Marije u Tolićima, sv. Ante kod Ćapina, Gospe od Zdravlja u Patrlja, Gospina iznad Šućura, dvije Gospine i jedna sv. Luke u predjelu zvanom Krnjevice, Gospe od zdravlja u Patrlja (1995.), sv. Ante u Grubinama na putu prema župnoj kući. U fratarskoj ogradi 1996. god. podignuta je kapela sv. Petra, nabavljen kip sveca i uređen kameni oltar ispred kapelice.

Župnici su do 1735. godine stanovali na Kamenmostu, pored župne crkve sv. Luke, a poslije toga u novoj župnoj kući u središte župe sagrađenoj 1965. godine. Budući da je ta kuća bila neprikladna za uredovanje i stanovanje, u njezinoj je blizini 1991. god. sagrađena nova župna kuća s vjeronaučnom dvoranom. U staroj su kući donedavna bile općinske prostorije.
Nasred sela sjedila Baba (546 m). pod babinim skutima, osim užega Podbablja, bila Poljica, Ivanbegovina, Runovići i Zmijavci.

Sva ta sela na pragu osamnaestoga stoljeća, gradila, po tko zna koji put, crkvu sv. Luke, oko crkve pokopavala svoje mrtve. (185)
Po osloboiđenju od Turaka, od Podbablja otpadoše Poljica, Krivodol i Ivanbegovina. Otpadoše Runovići i Zmijavci.
Najstarija okopoljska crkva. Crkva sv. Luke. Temelji joj u srednjem vijeku: sežu do starohrvatskih i ranokršćanskih dubina. Građena i pregrađivana puno puta. U sadašnju, iznad glavnih vrata, uzidan kamen s uklesanom 1705. godinom. Donji dio crkvenih zidova sagrađen sagrađen je od samih megalita, stećaka.
U Drumu crkva sv. Petra. građena pedeset i pet godina. U njezinu zvoniku najveće imotsko zvono:
U Grubinama 1995. sagradiše Majci Božjoj Kraljici Hrvata

 

 

ŽUPA SV. ANE POLJICA IMOTSKA

Adresa: Poljica, 21 263 Krivodol

Naselja u sastavu župe: Ivanbegovina, Krivodol i Poljica.

Zaštitnica župe: Sv. Ana (26.srpnja)

Svećenik: Don Petar Čondić, župnik

Kontakt: 021/852-250

 

O ŽUPI POLJICA IMOTSKA

 

Župa osnovana dekretom biskupa Stjepana BLAŠKOVIĆA.Don Luku ZUJIĆA, prvog svećenika naslijedio fratar.
Dio obitelji Berinovca i Šumeta pripadaju župi Poljica.Godine 1901. je još dopušteno pokopavanje Kujundžića kod sv. Luke na Kamenmostu.
Običaj blagoslova polja na tri lokacije.

 

O župi sv. Ane Imotska Poljica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nemamo ranih podataka. Ovaj kraj u srednjem vijeku pripadao je župi sv. Luke na Kamenmostu. U turskom razdoblju na području današnje župe Imotska Poljica stanovništva vjerojatno nije bilo mnogo. Poljica i Krivodol prvi put se spominju kao značajna kršćanska zajednica u dokumentu generalnog providura Pietra Valiera, koji ta dva sela 15. veljače 1686. povjerava brizi franjevaca. U vrijeme turskog vladanja tim krajem kao i cijelom Imotskom krajinom upravljali su kao dušobrižnici franjevci samostana Otoka na Prološkom Blatu.

 

Sela Poljica i Krivodol uvijek su pripadali župi Kamenmost, a tako ostaje i iza oslobodenja Imotske krajine od Turaka. Sela Poljica i Krivodol 1715. god. posluživao je fra Marko Garić-Tomasović kao kapelan Zmijavaca i Poljica. Sela Poljica i Krivodol od god. 1717. poslužuje franjevački kapelan iz Podbablja (sv. Luka Kamenmost). Godine 1733. makarski biskup Stjepan Blašković nareduje da podbapski kapelan stanuje u tim selima.

 

Sela Poljica i Krivodol proglašena su nezavisnom župom za vrijeme godišnje vizitacije makarskog biskupa Stjepana Blaškovića 1736. i 1739. godine. Boravak podbapskog kapelana u selima Poljica i Krivodol stalno se odgadao zbog nedostatka župskih kuća, a sela su bila dosta mala i siromašna pa nisu bila u stanju zidati novu kuću za boravak svećenika u mjestu. Od Nikole Bijankovića, makarskog biskupa, postojala je tendencija u makarskoj biskupiji da se franjevci istisnu sa župa, pa tako 1747. godine biskup Stjepan Blašković svojim dekretom od 27. svibnja postavlja za župnika Poljica i Krivodola don Luku Zujića. Te godine tobožnjom voljom naroda župa Poljica i Krivodol odcijepili su se od župe sv. Luke Kamenmost.

Ta promjena izvršena je protiv volje franjevaca zbog toga oni šalju žalbu na mletački senat. U to doba u novoosvojenim krajevima Venecija je imala pravo patronata nad župama, a ona je te župe najredovitije povjeravala brizi franjevaca, jer su oni bili redoviti dušobrižnici u tima krajevima za vrijeme turskog vladanja. Tada se franjevačka župa mogla dijeliti i postati svjetovnom samo voljom i željom naroda, a to je trebala odobriti i civilna vlast. Republici je bila prikazana tobožnja želja naroda sela Poljica i Krivodola i ona je odobrila dijeljenje franjevačke župe sv. Luke Kamenmost. Poslije je dokazano da je protivno istina i da je prijevarom dobivena želja naroda. Isti mletački senat opozvao je dekret o ustanovi te nove župe i zapovjedio da umjesto svjetovnih svećenika franjevci budu ponovno pušteni u svoj posjed. Zupa je povraćena franjevcima mletačkim dekretom od 20. travnja 1752. god.

 

Dušobrižničku službu u župi Poljica i Krivodol ponovno vrši svećenik franjevac fra Franjo Grančić od 28. siječnja 1753. do svibnja 1757. god. kad ga zamjenjuje fra Ante Bandić, a već od početka godine 1758. nastupa služiti župu Poljica i Krivodol don Luka Zujić do 6. siječnja 1761. god. Toga je dana preminuo kao župnik Poljica i Krivodola. Poslije smrti don Luke Zujića biskup imenuje za župnika don Grgu Radića- Budalića, a sa strane fratara bio je predložen fra Ante Bandić. P
rotiv tog biskupova nastupa protestirali su imotski providur Petar Balbi i providur za cijelu Dalmaciju, ali biskup nije promijenio svoje odluke i tako zauvijek biskupijski svećenici preuzimaju tu župu. bosancica

Novoosnovana župa u početku nosi naziv: Župa Poljica i Krivodol. Kao takovu spominju je stare župske matice sve od 1747. god. pa naprijed, ali s vremenom naziv Krivodol otpada i prevladao je naziv Poljica Imotska. Prigodom stvaranja novih župa u Imotskoj krajini pojedine obitelji nisu se htjele priključiti novoj župi, a to su redovito bili pogranični svoje župe, a isto tako i župnici drugih župa. Po ovoj odluci sljedeće obitelji Berinovaca pripadat će župi Lokvičići, a ne župi Poljica:….
Taj biskupski dekret trebao je stupiti na snagu 1. siječnja 1901. godine. Medutim nastale neprilike neposredno poslije tog dekreta pomalo su se smirivale i konačno se sredile kad su se obitelji privikle i pripojile novim župama. Imotski dekan fra Mijo Kotaraš javlja župniku Podbablja 11. siječnja 1901. da je i dalje dozvoljeno pokopavanje Kujundžića u groblju sv. Luke na Kamenmostu. Ističe da će svaki župnik obavljati obrede na svojem teritoriju. Župski ured Podbablje 28. travnja 1906. po treći put obraća se na Biskupski ordinarijat da se čim prije srede neprilike s Kujundžićima nastale nakon dekreta od 29. studenog 1900.

Budući da je župa sastavljena od tri sela, stvorio se u župi običaj blagoslova polja za svako selo posebno. U prošlom stoljeću blagoslov polja slijedio je prema dopisu župnika don Petra Škarice biskupskom ordinarijatu 6. lipnja 1870. god. sljedećim redom:
1) Kujundžići i Biloši 25. travnja (sv. Marko);
2) Krivodol 3. svibnja;
3) Poljica na Uzašašće.

Kod pojedinih blagoslova znalo je dolaziti do nesporazuma, za što doznajemo iz spisa Biskupskog vikarijata iz Makarske župniku Škarici 16. travnja 1869. u kojem piše da kapela Ujevića ne smije ometati duhovnu pastvu. Po tom običaju blagoslov polja održavao se sve do Drugog svjetskog rata, a od tada je uveden običaj blagoslova polja za Poljica na sv. Marka, a za Krivodol prve nedjelje iza sv. Jure.U župi je postojao običaj blagoslova stoke,no to je zadnjih godina iščezlo. Običaj godišnjih blagoslova stanova nije uveden, ali svatko tko useljava poziva župnika da blagoslovi.

Župa je dosta prostrana i u starijim vremenima imala je pravo na župskog pomoćnika. Župnik don Mijo Rubić za vrijeme svoje župničke službe (1897.—1933.) nekoliko je puta apelirao na nadležne vlasti da se imenuje župski pomoćnik u župi, medutim župski pomoćnik nikad nije službeno imenovan. Pojedini župnici držali su kapelane ili provizore koji bi ih zamjenjivali za vrijeme njihove bolesti.

Do godine 1870. u ovoj župi misa se pjevala na latinskom jeziku, a poslije te godine kad je Biskupski ordinarijat izdao dozvolu da se misa može pjevati na staroslavenskom jeziku, pjevalo se na staroslavenskom.
Godine 1747. počela se pisati matica umrlih, 1748. matica krštenih, a godine 1749, matica vjenčanih. Sačuvani arhivski spisi čuvaju se u župskom uredu od 1820. god. Prve stare matice nalaze se u župskom arhivu, a sve ostale do 1949. u Historijskom arhivu u Zadru i Splitu. Sve župske knjige od 1949. god. do danas nalaze se u župskom uredu Imotskih Poljica. U župskom arhivu nalazi se šest anagrafa (Stanja duša). Najstariji je sastavljen 1860. god. Budući da su župnici Poljica vršili neko vrijeme dužnost vicedekana Imotskog dekanata, u župskom arhivu čuvaju se spisi vicedekana don Petra Škarice i don Pavla Diane. Takoder u župskom arhivu pohranjen je ljetopis župnika don Mije Rubića iz 1919.